Martina © Janusz Leon Wiśniewski

Do danas ne zna zašto se vratio natrag one večeri. Ušao je tiho, bez riječi maknuo na pod knjige koje su stajale iza nje na kauču, te sjeo iza nje, odmaknuo joj kosu s potiljka i počeo usnama doticati vrat. Sjedila je nepomično, pogleda uperenog u odraz njegove glave na staklu monitora, koji je stajao na stoliću nasuprot. Ruke je podupro pored nogu, kako je ne bi ni slučajno dotaknuo; disao je nemirno, grijući izdahnutim dahom mjesta, koja je ljubio. Ukočila se kao netko tko očekuje udarac. Stisnula je šake. Približio je usne do njenog uha i zatvorio među usnama naušnicu s komadićem njenog tijela. Drhtao je.

– Martinice moja – šapnuo je.

Uspravio se. Popravio joj je kosu, poljubio vestu na ramenu. Ustao je i izašao. Sjedila je i dalje nepokretno. U jednom je trenutku podigla ruku i dodirnula uho, koje je on maloprije držao u ustima, te povukla prstima prema usnama.

Andrej...

Kad god ga je trebala, bio je prisutan od prvog trenutka. I uvijek je nestajao kad bi osjećala zahvalnost prema njemu. Već onda, na kolodvoru, prije dvije godine kad je dotrčala u zadnji tren na autobus za Ščitno i vozač joj podsmješljivo rekao da „to nije autobus za vikendice” i da „već sutra ide idući”. Imala je pune oči suza, jer „sutra” je bilo cijelu vječnost prekasno. Upravo danas tata čeka na nju u kući punoj njezinih slika. On je baš danas skuhao njezinu omiljenu juhu od gljiva, pričao već par dana psu da dolazi njihova Martinica; stajat će na pragu dva sata prije vremena i čekati da unese torbe, koje nikad nije nosila; prebojao je njezinu sobu, premjestio krevet pod prozor i objesio kratke zavjese, kako bi odmah kad se probudi mogla vidjeti jezero.

– Molim vas, ja mogu sjediti na podu, mogu stajati... ja moram danas stići u Ščitno, molim vas...

U tom je trenutku dečko u zelenoj jakni stao kraj vozača i dajući mu svoju kartu rekao:

– Možda bolje da ja danas odem u vikendicu, a vi uzmite gospođicu. Molim vas otvorite prtljažnik da uzmem svoju torbu.

Vozač ga ljutito pogleda i povišenim glasom prokomentira, ne vadeći cigaretu iz usta:

– Gospodine, trebalo bi znati što se hoće. Ja sad moram prebacivati svu prtljagu, da bih izvukao vaše stvari. K vragu, baš se našao džentlmen...

Dečko okrene leđa vozaču i gledajući je u oči tiho reče:

– Ne obraćaj pozornost na njega. Imaš mjesto kod središnjeg izlaza. Ja mogu ići sutra. Nitko me ne čeka.

– Ali... Zašto? Koliko stoji ta karta? Reci, molim te. Čekaj!

Nije poslušao. Okrenuo se i otišao.

Srela ga je ponovo nakon dva mjeseca. Potpuno slučajno.

Otac joj je dao novac za kompjutor. Dva puta više nego što je trebalo. Otkad se odselila od kuće – davno prije razvoda roditelja – imala je osjećaj kao da joj želi nadoknaditi to što ne živi na istoj adresi. Što ju je „napustio”. Kao da je htio izbrisati krivnju, koje zapravo uopće nije ni bilo. Nikad nije smatrala da ju je napustio. Bio je uvijek prisutan u njenom životu. Na „istoj adresi” i na svim drugim adresama. Kada bi putovao dulje od jednog dana, odmah bi nazvao i dao joj broj telefona na koji ga može dobiti.

Ponekad je o tome razgovarala sa svojom cimericom Magdom. Bila je starija od nje šest godina „umirovljena studentica”, kako je ponekad sebe nazivala, započevši studij kad su ga njeni vršnjaci završavali. Magda zapravo nije imala oca. Umro je prije njenog rođenja i poznavala ga je samo s fotografija. I ta Magda, kojoj je riječ „ganuće” bila jednako strana kao Eskimima plaža, znala je zašutjeti i gledajući je u oči slušati. Magda je obožavala njezinog oca. Njegova posjeta njihovoj podstanarskoj sobi bila je povod, zbog kojega je bila u stanju bez oklijevanja promijeniti sve planove, otkazati čak i spoj, samo da bi mogla s njima sjesti za stol uz svijeće i slušati kako on priča. Jednom navečer, nakon takve posjete, ostale su same. Magda je izvukla iz metalne kutije, koju je držala u noćnom ormariću, papir ispisan sitnim rukopisom. Ulila je vino u šalicu od čaja, ispila nadušak, sjela na pod i počela čitati. Ne, uopće nije čitala. Zatvorivši oči, izrecitirala je pismo, koje joj je njezin otac napisao još prije rođenja. Pismo nerođenom djetetu, koje se čeka i za kojim se čezne. Te su noći zajedno spavale. Tek tada, onako zagrljene, poptpuno su se sprijateljile.

 Dva mjeseca nakon posjeta Ščitnu uzela je novac, dobiven od oca i u subotu navečer ušla u prvu prodavaonicu gdje su u izlogu stajali kompjutori. Lagano hodajući uzduž polica, čitala je opise koji su stajali pored sivih metalnih sanduka. Nije baš puno razumjela; zapravo joj se svidio samo jedan. Bio je potpuno drugačiji. Izgledao je kao futuristički televizor od ljubičastog pleksiglasa. Jednostavno prekrasan. Željela je imati takav, čak i ako nije kompjutor. Prignuvši se da pogleda cijenu, začu tihi glas:

– Kad si bila u Ščitnu, je li nad jezerima bila magla?

Naglo se okrenula. Stajao je iza nje, blago se osmjehujući. U zelenoj kuti, s karticom prodavača na grudima i olovkom iza uha. Izgledao joj je puno viši nego tada pored onog autobusa. Tamna kosa, počešljana prema gore, otkrivala je široki ožiljak na čelu. Rukom je nervozno doticao desno uho i izgledao posramljeno, premda se on njoj obratio. Osmjehnula se.

– Navečer je bila magla na Malom, ali ujutro je bila i na Malom i na Velikom. Išavši preko mostića, nestala sam u magli.

– Bio sam tamo prošli tjedan. Bilo je upravo isto tako.

Tako je upoznla Andreja.

Studirao je telekomunikacije na tehničkom fakultetu. Došao je kao i ona iz Ščitna, znao je napamet najdirljivije stihove Poświatowske, znao sve o kompjutorima i bio „zgodan do boli u nogama”, kako ga je opisala Magda. Kad ga je prvi put dovela u stan, Magda ga je bestidno zavodila, a čim je iza sebe zatvorio vrata, rekla je uzbuđeno:

– Čuj, kad sam ga gledala, stringe su mi se same pomicale od napred prema natrag i postala sam vlažna. Gdje si ga samo našla?!

Prišla je prozoru i gledajući Andreja, koji je išao prema autobusnoj postaji, zapitala ozbiljnim glasom:

- Slušaj Martina, ti ga stvarno želiš?

Tada još nije znala da li ga želi. Niti te večeri kad se vratio i ljubio joj vrat, također nije znala. Željela ga je ipak imati – samo na trenutak. Tako da joj skine vestu, usnama dodiruje leđa i makar na časak ovlaš dotakne grudi. A kad krene kući, isti čas sve to zaboravi. Ali, on to ne bi nikad zaboravio i zato joj nije ni skidao vestu. A baš je jako željela da to učini. A ta se želja javljala ponajviše zbog divljenja. To je glupo – mislila je – može li se nekoga željeti „na časak” i to samo zbog divljenja?

Ustala je s kauča, prišla stolu zatrpanom prenapunjenim pepeljarama, šalicama s ostacima čaja i čašama od vina. Sagnula se u potrazi za bocom u kojoj bi još bilo kakvog sadržaja. Pivo, vino. Svejedno. Trebala je etanol. Uključivši kompjutor i modem, željela je razgovarati. S bilo kime. To bi uvijek pomagalo. Čak i kad bi to bio razgovor sa samim sobom. Nekad je vodila dnevnik. Skrivala ga je ispod madraca u krevetu. Bile su to plave bilježnice, zbog kamuflaže zamotane u papir, s natpisom Zadaci iz fizike. Potpuna glupost. Nitko pametan ne drži Zadatke iz fizike ispod madraca u krevetu.

Ali, to je bilo davno. Tada je još uvijek bilo nekako... tako sigurno. Tako divno sigurno, jer je još posramljena znala uloviti roditelje u kuhinji kako se ljube, misleći da ona već odavno spava. Sad više ne žele zajedno ni ući u kuhinju.

Jednom ju je Magda pozvala pred kompjutor. Dirnuta, čitala je naglas objavljen na Internetu dnevnik neke alkoholičarke, koja je detaljno dan za danom opisivala svoju borbu s ovisnošću. Tako je saznala za blog. Nakon dva tjedna pokrenula je svoj. Bilježnice ispod madraca predane su na čitanje čitavom elektronskom globalnom selu. Zašto čekati da netko na kraju pronađe taj dnevnik – jer tome se zapravo nada svaka mala djevojčica. Možeš ga jednostavno sam podmetnuti ljudima.

Danas nakon večeri prepune ljudi i vina, nakon Andrejevog toplog daha na njenom vratu i njegovog naglog odlaska, osjećala se usamljeno. Napušteno. Blog je u tome pomagao. Posebno ako u blizini nije bila Magda. U blogu se moglo izbaciti iz sebe čitavu gomilu dilema, misli i sumnji. Ispovijediti se, izmisliti sam sebi pokoru, bez potrebe da obećavaš kako ćeš se popraviti, malo se opravdati, malo se požaliti, ali prije svega se uvjeriti da nije istina da si ti s Mjeseca, a svi ostali sa Jupitera.

Počela je pisati.

***
[ iz Martininog bloga ]

(Ne)uzvraćanje

Imam osjećaj da sam zalupila vrata pred nosom nekome tko je donio torbe sa svime što sam kupila, a koga sam sama zamolila da ide sa mnom u kupovinu. Stoički strpljiv, savjetovao me, odgovarao od kupnje, čekao pred kabinama za isprobavanje, prostajao sa mnom u svim redovima pred blagajnama svih prodavaonica ovog grada, pregledavao sa mnom knjige u svim knjižarama, onda nosio sve te teške torbe, a kad smo došli do vrata moga stana, uzela sam od njega te torbe i zalupila mu vratima pred nosom. Više mi nije bio potreban. I nisam mu čak ni zahvalila, najviše zbog straha da bi moju zahvalnost mogao shvatiti kao pristanak i nadu da ćemo ponovo ići u kupovinu. Tako se sada osjećam. Podlo, užasno. Zaudaram na daleko egoizmom i dvoličnošću. I uza sve to, još znam da je on stavio u te torbe svoje srce i sad bez njega ide autobusom kući. Ali, sutra će opet imati novo. Zato da bi ga mogao dati meni, ako bih ga jednom poslije kupovine poželjela pustiti unutra.

Neuzvraćanje

Ne mogu s time izaći na kraj. S tim neuzvraćanjem. Zbog toga što ga sama pozivam u te kupovine, pružam mu nadu. Ali, upravo to je pošteno. Uzvraćeno. Jer, ja isto tako i sebi pružam nadu. Nadu u to da ću ga zavoljeti. Poželjeti. Početi čeznuti. Da ću jednog dana stojeći u kabini za isprobavanje utvrditi kako želim da on uđe unutra za mnom i reče mi da li je taj grudnjak dobar i da li bi baš takav najviše želio skinuti s mene. Da ću se ispetljati iz te grešne zaljubljenosti, također potpuno neuzvraćene, u muškarca koji mi ponekad poklanja užurbano pet minuta, ide u kupovinu s potpuno drugom ženom i isto tako mi pruža nadu.

Scene iz podstanarskog života

Magda, pseudonim Madame, moja cimerica u podstanarskoj sobi, zaprepašteno je nedavno utvrdila, da je naša adresa za većinu u „pogonu” (tako Magda zove sveučilište) adresa za „besplatni centar pomoći jezično ugroženima”. I da je to zapravo bolje nego podsjećati na adresu javne kuće, ali i pored toga je razočarana, jer je mislila da svi ti tipovi dolaze k nama kako bi se „nagledali, uzbudili i proživjeli nešto kemije ljubavi”, a oni su za to vrijeme dolazili zapravo na jezične instrukcije i još uz to pili naše vino.

Naravno da Magda pretjeruje, ali ima nešto u tome. Ja studiram anglistiku. Magda romanistiku, a Teo, Španjolac koji stanuje dva kata ispod nas, samo kad nije kod svoje Ane, koju voli otkad ju je ugledao na plaži u Loret de Mar, odlazi od nas tek onda kad na pitanje mora li već ići, Magda, trepćući trepavicama i provokativno oblizujući usne jezikom, kaže: – Si, quiero. To znači: – Da, želim – i poznato je iz španjolskih svadbenih svečanosti.

Teo se tada srdačno smije i odlazi. Teo je primjer muškarca, koji je bez oklijevanja ostavio čitavo svoje ugodno i dekadentsko bogatstvo, koje je imao kao sin bogatog izdavača u Madridu i došao u Poljsku vođen ljubavlju svog života. Zaposlio se u privatnoj školi stranih jezika za bijednu plaću, stanuje u iznajmljenoj sobi i uči poljski jezik, kako bi u budućnosti mogao na poljskom pričati svojoj djeci bajke za laku noć. I Magda i ja imamo na studiju španjolski kao drugi jezik, pa često prevodimo Teu naše razgovore s gostima. Kad nam nije dovoljan španjolski, ja prelazim s njime na engleski. Uz to Magda perverzno koketira s novim gostima, javljajući se na telefon na francuskom, čak i djedici, koji nam iznajmljuje te dvije sobe u potkrovlju i ne čuje dobro ni poljski, a kamoli da razumije francuski. Osim toga, na standardno pitanje što studira odgovara da „jako voli na francuski način”, dakle romanistiku. Posebno joj, dodaje, to dobro dođe u baru hotela Mercure, gdje radi kako bi mogla platiti svoj dio stanarine i održati se na površini i gdje zapravo ima „najvažnija predavanja u svom životu. Također ponekad i vježbe”.

Muškarci

Nedavno smo Magda i ja razgovarale o Teu. Meni je on neobičan u toj svojoj odlučnosti da ide do kraja sa svojim osjećajima. Dosljedan je, romantičan, osjećajan, dobar. U tom shvaćanju ljubavi za nešto sveto i najvažnije podsjeća me na junake iz knjiga Remarque’a. Magda smatra da je Teo jednostavno non stop opijen, pod utjecajem ljubavne kemije i da je to sve zbog Anine plave kose, njezinih velikih uzdignutih grudi i da će ga to proći prije nego što mu istekne važnost putovnice. Međusobno se zavaruju prstenjem i kad završi ta njihova kemija tražiti će pilu za metal.

Ne znam otkud Magdi taj sarkazam. Ona ne vjeruje u ljubav. Čak ni onu prema Bogu. Smatra da su religiozni ljudi oni koji se nisu pomirili s nužnošću odlaska s ovoga svijeta i prepuni straha od kazne za grijehe. Zbog toga još za života hine obožavanje Konačnog Suda. Neprestano se zbog toga svađam s njom. Ali bez uspjeha. Ona tvrdi da nema tih muškaraca zbog kojih bi poželjela promijeniti šminku, a kamoli zemlju. I da je Teo ljubavlju drogirani zgodni svemirac te nimalo ne pristaje u današnje vrijeme. Jer, sada su vremena dobra, ne samo za preparate tipa wash’n’go, već također i za muške preparate tipa fuck’n’go. Zna to, kako od „tajkuna s lovom” iz svog bara, tako i od „pametnjakovića bez love” iz sveučilišnog kafića. A ona se jednostavno prilagođava ljudima. I preparatima također.

Ali, to nije istinska Magda. Kad nije„u fazi”, osjetljiva je i usisava kao spužva sve nesreće ovoga svijeta, i saginje se iznad svakog mršavog mačka na ulici. Potpuno oslobođena od cinizma, koji koristi onako kao što je Diogen koristio svoje bure.

Onda smo došle do zajedničkog zaključka da nas kod tipova privlači ponajviše pamet, jer samo pametan tip može biti zanimljiv, čak i kad se udeblja i oćelavi. Najgore je kad ima jače naboran trbuh nego mozak. Tada je još gori nego one cure, koje ponekad dolaze u studentske klubove, kako bi pokazale novi nakit u pupku i preplanulost iz solarija. One su bar toliko pametne da ne glume kako se radi o nečemu drugom.

Osim toga, muškarac mora imati određeni minimum osjećajnosti. Toliko da bar poželiš zajedno s njim pustiti suzu u zamračenom kinu. Ili da bar poželiš imenovati sve boje cvijeća pored kojega prolazite u šetnji, ili kupovati čokoladne figurice za Uskrs. Ili slušati Mozarta.

Dok sam to govorila, Magda je izlazila po malo iz tog svog bureta i cijelo vrijeme potvrdno kimala glavom. Na kraju je rekla:

– Znaš što, Martina, odi ti lijepo jednom u tom svom Ščitnu na neko jezero i uhvati zlatnu ribicu. Uvjerit ćeš se da ti čak ni ona ne može srediti takvog tipa.

Da li će ikada poljski dekanat ući u ujedinjenu Europu?

Ako je u pravu Reymont, koji je napisao da se snaga čovjeka mjeri prema broju neprijatelja koje ima, onda su gospođe u dekanatu velesila. Moj tata smatra da ne znam što govorim jer još uvijek ne moram ići u Porezni Ured.

Jučer sam bila u velesili. Došla sam bez vize, tj točno kad su gospođe u dekanatu pile jutarnju kavu i granice su trebale biti zatvorene. Morala sam doći. Kao nagradu za esej o stvaralaštvu Oskara Wilde’a, koji sam napisala za natječaj raspisan od strane British Council, dobila sam tromjesečnu stipendiju na Filološkom Odsjeku University of Kent u Canterbury u Engleskoj. Dekan mi je osobno čestitao. I rektor također, a Magda je u gradu pričala o tome kao o najvažnijem kulturnom događaju u Poljskoj još od vremena dodijele Nobelove nagrade Szymborskoj. Jedino gospođe u dekanatu nisu ništa znale o tome. Trebala sam samo neprimjetno izvući potvrdu o suglasnosti mog sveučilišta za to putovanje. Trebala je biti na engleskom i imati sve potrebne pečate.

Stojeći iza drvenog pulta 15 minuta, saznala sam sve o najvažnijim fabularnim tokovima u tri poljske serije koje se upravo emitiraju na televiziji. Zatim su gospođe glatko prešle na temu reality show. Saznala sam da u „Baru” Evelina govori „kao prostitutka”, da je doista lijepa samo izvjesna Dobroslava i da „one svoje kćeri ne bi nikada i ni za šta na svijetu”. Kad su počele obrađivati duljinu suknje nove rektorove tajnice, počela sam kašljucati. Ništa se nije promijenilo. Nisam bila niti zrak. U najmanju ruku vakuum. I to bez vize. Spasio me dekan, koji je neočekivano izašao iz svog ureda. Vidjevši me osmjehnuo se i uzviknuo:

– O, naša književnica.
I otišao.

Gospođe su se okrenule kao po komandi. Jedna je čak osjetila potrebu upitati što trebam. Trebala sam puno previše. Gospođa je rekla da moram napisati molbu dekanu. Donijeti potvrdu iz British Council i mišljenje profesora zaduženog za studentska pitanja, zatim prevesti suglasnost za putovanje na engleski i doći u utorak ili u četvrtak. Ali ne idući četvrtak, jer tada imaju obranu doktorata. Odmah potom se bez oklijevanja vratila na razgovor o tajničinoj suknji. Ponovo sam bila vakuum.

***

(Prijevod na hrvatski jezik Marica Koržinek)